Počeci češke zajednice u Hrvatskoj vezani su uz protjerivanje Turaka i stvaranje nove slavenske granice duž Save i Dunava. Sredinom 18. stoljeća stanje se tamo toliko popravilo da je mogla započeti kolonizacija. Duboke šume, močvare i neobrađeno zemljište zahtijevali su marljive ruke – vrijedni i disciplinirani Česi su ovdje bili dobrodošli. Osim toga, u Češkoj postoji ogromna glad za zemljom, a patenti Josefa II. popuštaju kmetske veze, pa su uvjeti za selidbu spremni.

Doseljavanje Čeha u Hrvatsku trajalo je gotovo 150 godina. Isprva (18. st.) odvijala se pojedinačno (radnici staklarskih i drugih manufaktura, obrtnici, svećenstvo, vojnici, učitelji, činovnici, šumari i dr.), a zatim u više valova uglavnom zemljoradnici.

U prvom intenzivnijem valu (1789.-1827.) na područje Varaždinskog generalata doselilo se nekoliko desetaka čeških obitelji iz Novobydžovska, Chrudima, Mladoboleslava, Rakovnicka, Žatecka. Godine 1825. u Presad – današnje Ivanovo Selo, najveće češko selo u Vojnoj krajini, dolazi 107 čeških obitelji. Došli su i u Velike Zdence, Ivanovčane, Plavnice, Lamince itd.

Koloniste također mame razne prednosti. Grof Izidor Janković (1789.-1857.) i kasnije njegov sin Julius naseljavaju Čehe u Daruvarskom kraju (u Končenicama i Brestovu oko 1826.; osniva se Češki Lipovec). Obitelj Erdödy poziva Čehe u okolicu Kutine. Oko 1868. Česi dolaze u Požeški kraj (Kaptol, Bjeliševec i dr.), sedamdesetih godina 19. stoljeća u Hercegovac, Male Zdence, Orlovce i Polan. Osnivaju se češke kolonije u Posaví (Jazvenik), Česi se naseljavaju u Lipovljane, Krivaj i Međurić. Posljednji val doseljavanja završava oko 1900. Jake češke kolonije živjele su i u hrvatskim gradovima.

Neka naselja u Vojnoj krajini, naseljena Česima, u izvorima se spominju kao Boemische Colonie, a stari doseljenici su ih zvali Pemie – Ivanovo selo se tako zove i danas.